150 godina plinske javne rasvjete u Zagrebu
19. prosinca 2013. Simboličkim puštanjem u rad dviju replika prvotnih plinskih svjetiljki 19. prosinaca na Trgu sv. Marka svečano je obilježena 150 godina od uspostavljanja plinske javne rasvjete u gradu Zagrebu. Svečanosti su prisustvovali gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, predsjednik Grdaske skupštine Grada Zagreba Darinko Kosor, direktor Gradske plinere Zagreb d.o.o. Ante Dodig , skupštinski vijećnici te brojni drugi.
Mreža plinske javne rasvjete stavljena je u funkciju 31. listopada 1863. godine, obuhvaćala je 364 plinske svjetiljke. Danas Zagreb ima 214 aktivnih plinskih svjetiljki na Gornjem gradu,Kaptolu i Opatovini i time je jedan od rijetkih europskih gradova koji svojim posjetiteljima dudi takvu vrstu turističke atrakcije, a u krugu Gradske plinare Zagreb u Radničkoj cesti još je 25 plinskih svjetiljki koje svaku večer pali nažigač. Jučerašnje svečano puštanje u rad replike lampe nazvan je "Lanterna plinska tak' imam te rad".
Memento
Za razliku od današnje rasvjete, koja je u pravilu električna, u XIX. stoljeću kad su izgrađivani po većim gradovima sustavi javne rasvjete, kao energent se koristio plin. Prvi sustav za destilaciju plina, koji je upotrijebio za rasvjetljavanje vlastitoga doma konstruirao je 1792. godine William Murdoch. Tijekom 1813. i 1814. godine koristeći svoja iskustva pri izgradnji manjih pogona, on je započeo izgrađivati sustav plinske javne rasvjete u Londonu, a do 1823. plinska je rasvjeta uvedena u 52 engleska grada. Ubrzo nakon toga u većim gradovima kontinentalne Europe uvođena je plinska rasvjeta: u Parizu 1815., u Beču 1818., u Berlinu i Hamburgu 1826., itd.
Na hrvatskom je prostoru prvi sustav destiliranog plina za rasvjetne svrhe izgrađen i pušten u pogon 1818. na svjetioniku Savudrija, što je i u svjetskim razmjerima predstavljalo inovaciju u regulaciji pomorskog prometa. Sustavi gradske javne rasvjete podignuti su nešto kasnije: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886., itd.
Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. “stara“ plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Kad je 31. listopada 1863. godine proradila plinska rasvjeta u Zagrebu taj su sustav sačinjavale 364 plinske svijetiljke.
U krugu plinare bile su smještene upravna zgrada i stambena zgrada za osoblje. Na uglu Kukovićeve i današnjeg Mažuranićeva trga bio je vrt, a iza toga su na umjerenoj udaljenosti od ruba parcele bile dvije plinospreme, od kojih je svaka imala kapacitet 500 m³, te su iza njih poslije podignute još dvije (kapaciteta 1200 m³ i 1800 m³, a 1905. njezin je kapacitet teleskopskom nadogradnjom povećan na 3800 m³). Unutar plinare bilo je i sastajalište za nažigače, zatim retortnica (pogon za proizvodnju plina) s dimnjakom, prostorija za fotometriju, prostorija za mjernu i regulacijsku opremu, prostorija s trima uređajima za pročišćavanje plina te radionice i skladišta.
U prvo se vrijeme plin proizvodio postupkom suhe destilacije drva, a poslije iz kamenog ugljena. Taj je pogon počeo isporučivati plin 31. listopada 1863. i od tada datira gradska plinska rasvjeta u Zagrebu. Stara je plinara zatvorena 22. travnja 1911. godine.
Zapravo, pored osnovne funkcije proizvodnje plina za rasvjetu, plinare su bile važne i kao prave kemijske tvornice, odnosno kao generatori rada drugih kemijskih pogona. Naime, nusproizvodi pri destilaciji plina iz kamenog ugljena bili su: koks, katran, benzol i amonijev sulfat, a od čega bi se ostvarivali znatni prihodi. Primjerice, ako je sirovina (kameni ugljen) bila prikladne kvalitete, procesom destilacije plina nastale bi znatne količine (više od 50% u odnosu na količinu kamenog ugljena) vrsnog koksa, kojeg se prodavalo građanstvu za ogrjev, ali i metalurškim pogonima, i samo na toj stavci moglo se zaraditi za nabavu cjelokupne potrebne količine sirovine.
Što se organizacijskog dijela tiče, valja naglasiti da je 1873. godine plinski posao preuzelo Zagrebačko plinarsko društvo. Godine 1900. plinara je došla u posjed gradske općine, a još i danas Gradska plinara Zagreb u vlasništvu je Grada Zagreba.
Mreža plinske javne rasvjete stavljena je u funkciju 31. listopada 1863. godine, obuhvaćala je 364 plinske svjetiljke. Danas Zagreb ima 214 aktivnih plinskih svjetiljki na Gornjem gradu,Kaptolu i Opatovini i time je jedan od rijetkih europskih gradova koji svojim posjetiteljima dudi takvu vrstu turističke atrakcije, a u krugu Gradske plinare Zagreb u Radničkoj cesti još je 25 plinskih svjetiljki koje svaku večer pali nažigač. Jučerašnje svečano puštanje u rad replike lampe nazvan je "Lanterna plinska tak' imam te rad".
Memento
Za razliku od današnje rasvjete, koja je u pravilu električna, u XIX. stoljeću kad su izgrađivani po većim gradovima sustavi javne rasvjete, kao energent se koristio plin. Prvi sustav za destilaciju plina, koji je upotrijebio za rasvjetljavanje vlastitoga doma konstruirao je 1792. godine William Murdoch. Tijekom 1813. i 1814. godine koristeći svoja iskustva pri izgradnji manjih pogona, on je započeo izgrađivati sustav plinske javne rasvjete u Londonu, a do 1823. plinska je rasvjeta uvedena u 52 engleska grada. Ubrzo nakon toga u većim gradovima kontinentalne Europe uvođena je plinska rasvjeta: u Parizu 1815., u Beču 1818., u Berlinu i Hamburgu 1826., itd.
Na hrvatskom je prostoru prvi sustav destiliranog plina za rasvjetne svrhe izgrađen i pušten u pogon 1818. na svjetioniku Savudrija, što je i u svjetskim razmjerima predstavljalo inovaciju u regulaciji pomorskog prometa. Sustavi gradske javne rasvjete podignuti su nešto kasnije: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886., itd.
Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. “stara“ plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Kad je 31. listopada 1863. godine proradila plinska rasvjeta u Zagrebu taj su sustav sačinjavale 364 plinske svijetiljke.
U krugu plinare bile su smještene upravna zgrada i stambena zgrada za osoblje. Na uglu Kukovićeve i današnjeg Mažuranićeva trga bio je vrt, a iza toga su na umjerenoj udaljenosti od ruba parcele bile dvije plinospreme, od kojih je svaka imala kapacitet 500 m³, te su iza njih poslije podignute još dvije (kapaciteta 1200 m³ i 1800 m³, a 1905. njezin je kapacitet teleskopskom nadogradnjom povećan na 3800 m³). Unutar plinare bilo je i sastajalište za nažigače, zatim retortnica (pogon za proizvodnju plina) s dimnjakom, prostorija za fotometriju, prostorija za mjernu i regulacijsku opremu, prostorija s trima uređajima za pročišćavanje plina te radionice i skladišta.
U prvo se vrijeme plin proizvodio postupkom suhe destilacije drva, a poslije iz kamenog ugljena. Taj je pogon počeo isporučivati plin 31. listopada 1863. i od tada datira gradska plinska rasvjeta u Zagrebu. Stara je plinara zatvorena 22. travnja 1911. godine.
Zapravo, pored osnovne funkcije proizvodnje plina za rasvjetu, plinare su bile važne i kao prave kemijske tvornice, odnosno kao generatori rada drugih kemijskih pogona. Naime, nusproizvodi pri destilaciji plina iz kamenog ugljena bili su: koks, katran, benzol i amonijev sulfat, a od čega bi se ostvarivali znatni prihodi. Primjerice, ako je sirovina (kameni ugljen) bila prikladne kvalitete, procesom destilacije plina nastale bi znatne količine (više od 50% u odnosu na količinu kamenog ugljena) vrsnog koksa, kojeg se prodavalo građanstvu za ogrjev, ali i metalurškim pogonima, i samo na toj stavci moglo se zaraditi za nabavu cjelokupne potrebne količine sirovine.
Što se organizacijskog dijela tiče, valja naglasiti da je 1873. godine plinski posao preuzelo Zagrebačko plinarsko društvo. Godine 1900. plinara je došla u posjed gradske općine, a još i danas Gradska plinara Zagreb u vlasništvu je Grada Zagreba.
